Marija Magdalena i ljubav koja se ne zaslužuje

Autor: vlč. Robert Šreter

Draga prijateljice,

Kako dugo se već nismo čule niti vidjele? Dvije, tri godine?! Zapravo, nije to neki dugi vremenski rok, ali kad bi ti znala koliko se toga meni dogodilo kroz to vrijeme… Da me sada vidiš i da sa mnom provedeš samo pet minuta, rekla bi: ‘To nije moja prijateljica Marija Magdalena, to je neka druga žena’. Zvuči nevjerojatno, zar ne? Ali vjeruj mi – istina je.

Cijeli život smo bile zajedno. Zajedno se igrale u susjedstvu, zajedno učile slova, plakale zajedno zbog prvih nesretnih ljubavi… Jedna pred drugom ništa nismo krile, sve nam je bilo zajedničko. Sve do jednoga trenutka kada su se stvari počele mijenjati. Sjećaš se onoga dvorjanina kralja Heroda? Srela sam se s njim na jednoj rođendanskoj zabavi. Jako mi je imponiralo što je javno pokazao interes za moju ljepotu, što me proglasio najljepšom djevojkom. Osjećala sam se tako važnom… A zamisli tek moje oduševljenje kada me je pozvao na kraljevski dvor. Bez puno razmišljanja napustila sam dotadašnji način života, ostavila sam svoju obitelj, rodbinu, prijatelje, među kojima i tebe…

Život na dvoru bio je tako bogat, tako ugodan i lijep. Svakodnevne gozbe i besposličarenja, predivne haljine i biseri, moćnici i uglednici… Isprva je sve izgledalo kao san. Ali ubrzo sam uvidjela da sve ima svoju cijenu. Postala sam vlasništvo svačije i ničije. Svi su se sa mnom željeli poigrati, svima je godilo društvo takve ljepotice, svima je odgovaralo da se sutradan mogu pohvaliti da su bili sa mnom. Ne znam više s koliko sam muškaraca bila, na kakvim sve orgijama sudjelovala.

U prvi mah sam bila preneražena i posramljena, ali jako brzo sam to prihvatila kao igru, kao način da i dalje živim na visokoj nozi, bezbrižno i sigurno. Malo po malo sam prihvaćala dvorske igre kao sastavni dio života, a ubrzo sam počela i uživati u različitim spletkama, ogovaranjima i podmetanjima. Postala sam svjestan da svojim čarima mogu vladati mnogim muškarcima koji su spremni udovoljavati mojim različitim hirovima. Ništa mi više nije bilo ni vrijedno ni sveto. Sve se moglo prodati i kupiti, bilo je bitno samo znati cijenu. Postala sam opaka i okrutna, nisam prezala ni od čega. Nemilosrdno sam gazila sve oko sebe i jao si ga onome tko mi se nije svidio ili se nije bio spreman pokoriti mojim željama.

I tako je to trajalo i trajalo. Ali, onda sam u rijetkim trenucima samoće počela osjećati nevjerojatnu prazninu koja je u meni izazivala do tada nepoznatu bol. Što zapravo imam od života, u što trošim svoje sposobnosti i vrijeme? Sve više sam počela shvaćati da me nitko ne doživljava i ne cijeni kao osobu, nego kao igračku s kojom se svatko može i želi poigrati, a onda me odbaciti kada mu dosadim. Nitko me na ovom svijetu nije volio, svi su me željeli samo iskoristiti… Ali što učiniti, kako pomoći sama sebi kada sam otišla toliko duboko i daleko da se činilo da nema povratka… Ostala sam bez trunke ponosa i dostojanstva…

A onda sam jednoga dana susrela Njega – Isusa iz Nazareta. Dok sam besciljno lutala ulicama, našla sam se odjednom usred mnoštva koje je ispočetka galamilo optužujući neku ženu uhvaćenu u preljubu i tražilo od toga učitelja da se očituje o njezinoj krivnji. A On? Nevjerojatno miran, pogleda koji prodire kroz sve oklope, a istovremeno ostaje nježan i suosjećajan, izgovorio je nešto tako čudnovato i snažno, da u prvi mah nisam povjerovala svojim ušima: ‘Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci na nju kamen’.

I dogodilo se nešto nevjerojatno: svi oni ljutiti i glasni nasilnici odjednom su ušutjeli i jedan po jedan šutke su otišli. Žena je ostala sama s Isusom. On ju je pogledao tako blagim pogledom koji bi otopio i najdeblji led, uhvatio ju za ruku i rekao: ‘Niti ja te ne osuđujem. Idi i od sada više nemoj griješiti.’ Nešto se u meni prelomilo. Kao da u središtu optužbi, osuda, a onda njegove blagosti i oprosta nije bila ona druga žena, nego ja. Nisam se mogla pomaknuti s mjesta, a suze su navrle. Tiho, bez glasa sam jecala i kao da je iz mene izlazila sva gorčina, sva bol, sva prljavština mojega života koja se tako dugo nakupljala u meni.

Odjednom sam se osjetila slobodnom od svih onih nevidljivih okova koji su me tako žestoko sputavali. Odjednom sam ponovno osjetila da imam pravo na istinski ponos i dostojanstvo koje nitko i ništa ne može i ne smije gaziti i oduzimati. Najednom sam shvatila da postoji istinska ljubav koja ne ponižava i ne zarobljava, ne zahtijeva i ne naređuje, nego jednostavno ljubi i za uzvrat želi biti ljubljena. Toga trenutka shvatila sam da je ovo novi početak mojega života, da mi je pružena nova prilika koju jednostavno ne smijem propustiti.

Potražila sam Učitelja iz Nazareta. Primio me s osmijehom kojega ću pamtiti čitavog života. U tom osmijehu i pogledu shvatila sam da zna sve o meni, ali mi ništa ne predbacuje; da me savršeno poznaje i izvana i iznutra, ali me ni za što ne osuđuje. S nekolicinom žena od tada sam pratila Isusa i njegove apostole. Svaka njegova riječ duboko je odjekivala u mojoj duši i bila melem na rane mojega srca.

Pričat ću ti o svemu kada se susretnemo, posebno o njegovim posljednjim danima, muci i smrti. Ne možeš ni zamisliti koju radost i čast mi je iskazao, kada se – nakon čudesnog događaja svoga uskrsnuća – živ javio među prvima upravo meni… Čime sam ja to zaslužila? Ničim. Ljubav se ne može zaslužiti…