Lazarova sestra

Autor: vlč. Robert Šreter

Život svakoga od nas jedinstvena je i neponovljiva priča. Želite li čuti moju? Evo je…

Zovem se Marija. Imam starijeg brata Lazara i mlađu sestru Martu. Rođeni smo i djetinjstvo proveli u Nazaretu. Roditelji su nam umrli ubrzo jedno za drugim u doba kada smo od djece počeli sazrijevati u odrasle ljude. Nakon njihove smrti pod svoj krov primili su nas rođaci u Betaniji.

Djetinjstvo mi je ostalo u posebno lijepoj uspomeni. Bili su to sretni dani i godine, koje smo provodili kao i svi naši vršnjaci u bezbrižnosti i veselju. U susjedstvu je živjela obitelj koju su mnogi smatrali posebnom. Oni sami nisu se ni po čemu isticali, ali njihovo ponašanje, način međusobne komunikacije, dobrota kojom su susretali sve ljude, spremnost pomoći svakome bez razlike tko on bio, sve to i još puno više uzdizalo ih je u očima sviju nas.

Marija i Josip bili su povučeni ljudi, a Isus je bio posebno dijete, a kasnije mladić. Nas troje posebno smo si bili dobri s njim i provodili puno vremena, bilo u našem, bilo u njegovom domu. Znali smo čak i pomagati u radionici njegova oca Josipa. Zanimljivo, Isus ga nikada nije zvao niti ‘otac’ niti ‘tata’, nego jednostavno Josip. Priznajem, bilo nam je to pomalo čudno, ali nikada ništa nismo pitali, tim više što je vidljivo da njih dvojica jedan prema drugome gaje osjećaje velikog poštovanja i ljubavi, prisnosti koja se rijetko može susresti.

A onda smo se zbog smrti roditelja morali preseliti i zadugo Isusa nismo niti čuli niti vidjeli. Odjednom se po čitavoj Judeji, Galileji i Samariji počelo pričati o nekom učitelju koji čini čudesne stvari i za kojim je išlo sve veće mnoštvo ljudi. Što iz znatiželje, što iz želje za nečim novim, a što iz nekog – toga trenutka meni nepoznatog osjećaja – imala sam silnu potrebu vidjeti toga čovjeka. Pošla sam jednom zgodom sa svojim društvom u obližnje mjesto gdje smo čuli da se Učitelj trenutno nalazi.

Kad sam ga ugledala, ostala sam zbunjena. Niti nakon puno godina nije moglo biti sumnje: to je bio naš Isus iz Nazareta, dijete i mladić s kojim smo se družili, s kojim smo prijateljevali. I on je mene odmah prepoznao. Nisam ga prekidala u njegovom poučavanju, ali čim je završio, povela sam ga bratu i sestri. Našoj sreći nije bilo kraja. Dugo u noć pričali smo i prisjećali se različitih zajedno proživljenih stvari i događaja. Od toga dana Isus je često navraćao, čak i boravio kod nas dok je bio u tom kraju i naše je prijateljstvo bivalo sve dublje i ljepše.

A kako je samo govorio… Nikada nikoga nisam čula da tako govori. Tako autoritativno, a istovremeno blago i toplo. Uvijek odrješit, ali nikada nasilan. Znao je što želi poručiti, ali uvijek je znao izabrati način na koji će ga ljudi najbolje moći razumjeti. Dobro se sjećam jedne zgode kada je došao k nama na ručak. Jednostavno se nisam mogla odvojiti od njega, govorio je o tome kako je neraskidivo povezana ljubav prema Bogu i ljubav prema čovjeku. Ne može nitko reći da ljubi Boga kojega ne vidi, a istovremeno mrziti čovjeka pored sebe.

I dok sam ja tako slušala i prebirala u sebi, Marta se ushodala po kući, goreći od želje da našega prijatelja što bolje ugosti i podvori. U jednom trenutku čak je planula na mene što samo sjedim i slušam, a nimalo joj ne pomažem oko pripreme objeda. Isus joj je – u svom karakterističnom stilu – odgovorio: ‘Marta, brineš se oko toliko toga, a samo je jedno potrebno. Marija je izabrala ono što se nikada neće oduzeti.’ Kasnije sam često razmišljala o tim njegovim riječima i shvatila da Isus nije želio reći da se ne treba brinuti i boriti oko zadovoljenja materijalnih potreba, nego da pri tome ne smijemo zaboraviti da postoje i one duhovne čovjekove potrebe koje nam pomažu da postignemo nutarnji sklad i mir.

A onda se iznenada dogodila teška bolest našega brata Lazara. Kopnio nam je naočigled. Bolest ga je izjedala i nije bilo pomoći. Kad je već bio na izmaku svojih snaga, sjetili smo se Isusa. Tolike je ozdravio, tolikima olakšao muke, zašto to ne bi učinio i našemu bratu, a svojemu prijatelju?! Kao za inat, već dugo ga nije bilo u našem kraju. Čuli smo gdje se nalazi i poslali smo mu vijest o Lazarevoj bolesti.

Međutim, bolest je bila brža. Kada je Isus napokon došao u Betaniju, brat je već četiri dana bio u grobu. I Marta i ja bile smo žalosne, a pomalo i ljute na Isusa. Znale smo da nas iskreno voli, kao i Lazara, pa zašto onda nije požurio i spasio ga?! Ovako, ne samo da više nemamo roditelje, nego smo sada ostale i bez brata… Kako ćemo same bez njega? Isus je bio duboko dirnut, ali nam je i odlučno rekao: ‘Ako vjerujete, vidjet ćete slavu Božju jer ja sam uskrsnuće i život i onaj koji vjeruje u mene, živjet će ako i umre.’

Priznajem, bile smo zbunjene i nismo ga ozbiljno shvaćale. A onda je na njegovu riječ naš brat Lazar izašao iz groba – živ… Ostale smo preneražene, i nas dvije i svi oni ljudi koji su bili prisutni a došli su nas tješiti u našoj žalosti. Skinuli smo s Lazara povoje i on je stajao pred nama živ i potpuno zdrav, i sâm zbunjen i u nevjerici. Na moj upit: ‘Isuse, tko si ti?’ sa smiješkom je odgovorio: ‘Marijo, samo vjeruj i vidjet ćeš i veća djela od ovoga!’

To veće djelo dogodilo se ubrzo. Nakon strašne muke i sramotne smrti s Isusom se dogodilo nešto slično onome što se dogodilo našem bratu. Kažem: slično, ali nipošto jednako. Lazar se vratio u svoj dotadašnji život, ali Isus je uskrsnuo na jedan novi, drugačiji, potpuniji život. Ne mogu vam to objasniti riječima, ali jednostavno znam da je tako. Bili smo s njegovim apostolima kada je došao među nas i rekao nam: ‘Mir vam donosim da se radujete i veselite. Nemojte sumnjati nego vjerujte, jer Bogu je sve moguće!’

Istina, ne razumijem, ali čvrsto vjerujem da je naš Isus zaista uskrsnuće i život…