Kroz ljubav roditelja djeca otkrivaju očinsko i majčinsko lice našega Stvoritelja

Razmatranje na temelju misnih čitanja: 1Sam 1,20-22.24-28; Ps 84,2-3.5b-6.9-10; 1Iv 3,1-2.21-24; Lk 2,41-52; pripremio je karmelićanin o. Danijel Čolo.

Obitelj je prvo mjesto gdje mladi naraštaji uočavaju vrednote koje je potrebno živjeti kako bi smo imali skladan život. Određene sklonosti razvijaju se u ranom djetinjstvu, duboko se ukorijene u osobu i prate ju cijeli život, bilo kao privlačnost u slobodi djece Božje ili suprotno što rezultira odbacivanjem određenih ponašanja. Mnogi ljudi djeluju na određeni način kroz svoj život, a te su načine usvojili još od djetinjstva: „Tako su me moji roditelji odgojili i usmjeravali“.

Da bi se djeca kvalitetno razvijala, očeva i majčina ljubav nezaobilazna je. Pogledi puni ljubavi prema djeci, umilna riječ, pa i kritika i ispravljanje pogrešaka pomažu da se mlada osoba razvija do punine uzrasta ljubavi Božje. Svako dijete ima pravo na roditelje, na ljubav oca i majke. Oba su roditelja nužna za djetetov skladan i cjelovit razvoj. Želimo li poštovati prava djeteta, onda trebamo potvrditi njegovu potrebu i prirodno pravo da ima oca i majku. Kroz ljubav roditelja djeca otkrivaju očinsko i majčinsko lice našega Stvoritelja. Gospodin Isusu je rastao i razvijao se u ljubavi svojih roditelja koji su mu prenašali i usađivali vrijednosti Božje objave. Mnoge su obitelji danas načete različitim utjecajima koji rastapaju obiteljsko zajedništvo. Mnoga su djeca siročad, ne samo u materijalnom pogledu, nego još više u pogledu odsutnosti ljubavi od strane svojih roditelja. Medijska oglašavanja kojoj su djeca i mladi izloženi sa svojim sadržajima često iskrivljuju pravo značenje obiteljskoga života. Zajednički život prije braka, odbacivanje sakramentalne ženidbe i neki drugi alternativni oblici zajedništva muškarca i žene negativno utječu na razvoj djece i mladih. „I siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan.“ Isus je znao čekati. Očev čas bio je i njegov čas. Nije žurio ni kaskao za vremenom, nego je strpljivo gradio svoj život. Jedna od bitnih komponenti koja manjka današnjoj djeci i mladeži jest sposobnost čekanja. Današnje vrijeme dominira stresom zbog strelovitog tehnološkog napretka. Digitalna brzina informacija i ponuda virtualnoga svijeta ne mogu se primijeniti jednako na sva područja života. Danas imamo mlade koji raspolažu sa puno informacija no bez sklada sa svojom nutrinom. Mudrost, koja je najprije odozgor, kako zbori Sveto pismo, ne može se steći digitalnom brzinom. Tko želi „sve“ i „odmah“, postaje bahat i udovoljavajući sve više onim lošim prohtjevima razara svoj život.

Zadatak je roditelja i svih odgojitelja učiti djecu i mlade, koliko je to moguće, da znaju odgađati neke stvari, čekati pravi trenutak, naučiti ih samokontroli i neovisnosti o vlastitim nagonima. Djeca koja njeguju odgovornost obogaćuju vlastito samopoštovanje, a također uče da poštuju i slobodu drugih. Obitelj kao primarno područje socijalizacije je prvo mjesto gdje se učimo kako se ophoditi prema drugima i općenito prema stvorenoj stvarnosti. Obitelj pomaže da se nadvladava zaokupljenost samim sobom i da se sve više otvaramo u pažnji i ljubavi prema drugima.

„Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?“ Isus tim riječima poučava nas da je vlasnik života u apsolutnom smislu samo Gospodin Bog. Roditelji nisu svemoćna bića, nego djecu trebaju usmjeravati da izgrađuju sve više svoje povjerenje prema dragomu Bogu. Istinski identitet čovjeka potvrđuje se u konačnici u hramu Božjega srca. Zadatak je zrelijih vjernika, napose roditelja, da pomažu svojim potomcima da otkrivaju ljepotu lica Božjega kako bi u zajedništvu s ostalima mogli ostvarivati ono što je u svoje vrijeme izrekao sv. Irenej iz Liona: „Živi je čovjek, slava Božja.“