Grobni vrt

Autor: don Ante Mateljan

”Prvoga dana u tjednu, rano ujutro, još za mraka,

dođe Marija Magdalena na grob

i opazi da je kamen s groba dignut.

Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru

i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio,

pa im reče: ‘Uzeše Gospodina iz groba

i ne znamo gdje ga staviše.’

Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik

i dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno,

ali onaj drugi učenik prestignu Petra

i stiže prvi na grob. Sagne se

i opazi povoje gdje leže ali ne uđe.

Uto dođe i Šimun Petar,

koji je išao za njim i uđe u grob.

Ugleda povoje gdje leže

i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj

ali nije bio uz povoje,

nego napose smotan na jednome mjestu.

Tada uđe i onaj drugi učenik

koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova.

Jer oni još ne upoznaše Pisma

da Isus treba da ustane od mrtvih.

Potom se učenici vratiše kući.”

(Iv 20, 1-10)

***

Kad je to Marija iz Magdale krenula,

nitko od nas nije ni čuo.

Sinoć, po zalasku sunca i završetku subote,

žene su se odvažile i otišle u grad.

Mislili smo da idu providjeti nešto hrane.

A ozračje je u kući bilo takvo,

da se nikome nije dalo ništa pitati.

Kad su se vratile nešto su se došaptavale,

ali to žene uvijek čine, i ništa nismo slutili.

Kad su ujutro izašle iz kuće, doista ne znam,

samo znam da se sa Siona do Kalvarije,

ako se ide najkraćim putem, kroz grad,

ni noću ne može proći neopazice!

Kad sam se probudio, malo se vrtio pa ustao,

činilo mi se da tek treba svanuti.

Odjednom kao da je vjetar razvalio vrata

i napunio sobu nekim neobičnim mirisom,

iz kojega se razabirao Marijin glas:

Uzeše Gospodina iz groba,

I ne znamo gdje ga staviše!

Najprije dug muk, a onda glas iz kuta:

Stani, Petar će, naslanjajući se na zid:

Pa nisi valjda išla…?

A ona će mu: Jesam, jesam, kažem vam,

Uzeše Gospodina moga…

Petar se na to skoči preda nju,

a mi ostali kao da još više uđosmo u se!

Išla sam – poče Marija sva zajapurena –

išle smo za druge noćne straže.

Išle smo okolo, spustile se do Cedrona,

pa uz ograde, do maslinika u Getsemaniju.

Tamo smo malo stale i osluhnule

da nas netko nije možda čuo i pratio.

Kad smo se uvjerile da je sve tiho,

pošle smo opet preko potoka

prema gradskim zidinama.

Znate onaj uski put na drugu stranu,

sve do vrta Josipa iz Arimateje,

ispod same Golgote?

Tada Marija stade, duboko uzdahnu

Pa opet ponovi: Uzeše Gospodina moga

i ne znamo gdje ga staviše!

I doda: Rekoh vam! Ako mi ne vjerujete

otiđite pa se sami uvjerite!

Ne znam imate li hrabrosti,

ali ja ću se opet tamo vratiti!

Na to mi Petar samo domahnu,

pogleda uokolo, kao da želi prozreti

što je svakome od nas u duši,

okrenu se i prebaci preko ramena ogrtač,

što mu ga Jakov doda, pa iziđosmo bez riječi.

Još pravo nije bilo ni svanulo!

Sa Siona do Golgote trebalo nam je

dobrih tri četvrt ure, i to istim putem,

kojim je prije nas prošla Marija!

Priznajem, nismo se usudili

ravno kroz grad ili gornjim putem

koji je dosta kraći, jer smo znali

da ćemo na njemu nekoga sresti.

A toga smo se i te kako bojali!

U početku to nije bio ni hod ni trk,

nego nešto između, valjda oprezna žurba.

A onda, čim smo se spustili do potoka,

nisam se mogao suspregnuti, pa potrčah.

Osjećao sam kako Petar za mnom puše,

na trenutke usporava korak da uhvati daha,

pa onda opet žuri da me sustigne.

Tako smo se pratili do uspona,

ali onda Petar nije više mogao tako brzo.

A ja nisam više mogao tako sporo.

Poletjeh uzbrdo što me noge nose,

ostavih ga, ne znam koliko,

možda stotinu koraka, dugih kao vječnost,

dok sam ga čekao da za mnom pristigne,

u grobni vrt, podno Golgote.

Prekjučer, u petak, kad se smračilo

nad Jeruzalemom i čitavim svijetom,

dok smo Isusovo tijelo skidali s križa,

u pamet mi se urezivao svaki detalj.

Opet, čekajući Petra, vidim mrtvog Učitelja

Kako počiva u majčinu krilu,

vidim uglačanu kamenu ploču

na kojoj smo položili njegovo tijelo,

da bi ga povili u platno,

vidim kako ga Josip Arimatejac

i Nikodem (odakle mu tolika hrabrost?!)

uzimaju i odnose u netom isklesanu grobnicu,

u koju nitko ne bijaše položen.

Opet gledam kako vojnici odlaze nizbrdo,

jedan s Isusovom krvavom haljinom,

prebačenom preko ramena,

nešto domahuje starješinama židovskim,

a drugi mu se grohotom smiju.

Čekam, gledam i vidim,

a da zapravo nisam svjestan što to vidim,

dok me odjednom ne probiju trnci!

Pa grob je otvoren, kamen s ulaza odgurnut!

Gledam kako Šimun Petar prolazi kraj mene,

gledam ga kako zapuhan ulazi u grobnicu,

zaprepašten izlazi i sjeda na zemlju,

lica orošena znojem i zbunjena pogleda.

Ulazim u otvoren grob i vidim:

Povoji leže složeni na grobnoj ploči,

a ubrus, kojim smo Isusu omotali glavu,

uredno savijen, baš kao jastuk, na doglavku.

Gledam – oči mi se šire – upijam svjetlo,

i udišem duboko miris. Miris života!

Petre! Petre! Čujem sam sebe kako vičem!

Osjećam kako objeručke grlim Petra!

Osjećam kako mu ljubim trudom izbrazdano

i jutarnjim suncem obasjano lice.

Tek tada postajemo svjesni

da smo posve mokri od jutarnje rose,

i dok se gledamo, nasmiješeni,

sunce nas oblači u raskoš svjetlosti,

kroz kapi rose i suze radosnice!