Euharistija

Autor: Nikola Kuzmičić

Nedjelja je dan Gospodnji. Dan na poseban način posvećen Bogu. Ali je ujedno posvećen odmoru od svakodnevnoga posla i obitelji. Kršćani, koji se prepoznaju kao dio velike obitelji Crkve, neće propustiti prigodu da sudjeluju u euharistijskom slavlju s braćom i sestrama. Vjera u Isusovu stvarnu prisutnost pod prilikama kruha i vina spada u one kategorije koje se ili prihvaćaju ili ne prihvaćaju. Isusova otajstvena prisutnost u kruhu i vinu nad kojim su izgovorene riječi pretvorbe, tipično je područje vjere.

Nakon susreta s Isusom kruh i vino prestaju biti hrana i piće i postaju uspomena na Krista. A kruh i vino, nad kojima su izrečene riječi pretvorbe, postaju on sam. Blagovanje Tijela i Krvi Kristove ne spašava samo onoga koji u njemu sudjeluje, nego ima i dimenziju izgradnje zajedništva. Euharistija od nas mnogih, koji smo dionici jednoga kruha i iste čaše, čini jedno tijelo. Mistično tijelo Kristovo. Upravo se po Euharistiji izgrađujemo za kvalitetnije življenje zajedništva. Zato je najočitiji znak pripadnosti Crkvi želja za sudjelovanjem u blagovanju Tijela i Krvi.

Lijepo je i poticajno vidjeti kršćane kako sudjeluju u pričesti. Ipak, neprestano je potrebno naglašavati da se pričešćivanju valja pristupiti prikladno. Ponajprije je potrebno čiste duše primati svetu Pričest. Ako je potrebno, valja nam se ispovjediti prije pričešćivanja. Nemojmo ranjavati svoju dušu svetogrdnim pričešćivanjem. Osim toga, bitno je pričešćivanju pristupiti pobožno i s vjerom što će se očitovati i u načinu na koji primamo Tijelo Kristovo. U samom prilaženju djelitelju Pričesti treba se očitovati naša svijest i naša vjera. A pogotovo u trenutku primanja posvećene hostije.

Pravilo je da se u Crkvi pričest prima na jezik. Ponegdje je običaj i da se pričešćuje na ruku. U tom slučaju valja budno paziti da se doličnim poštovanjem odnosimo prema Tijelu Kristovu koji nam se dariva. Najviše pritom treba brinuti da koji komadić hostije ne padne na pod.

Ne postoji u Crkvi vanjska prisila koja bi ljude tjerala da budu prisutni na mjestima na kojima se događa sveta misa. Postoji jedino nutarnji imperativ koji osjeća svaki onaj koji, otvoren milosti Duha, vjeruje u Boga na način na koji ga je navijestio njegov Jedinorođenac. Sudjelujem u Euharistiji jer osjećam da bi bilo besmisleno biti igdje drugdje. Ne idem na misu zato jer slušam zapovijedi iz straha da ne završim u paklu ili iz pomame za rajskim ljepotama.

Sudjelujem u Euharistiji jer znam da bi bez Tijela i Krvi Spasiteljeve moj život bio pakao i da je već sam poziv za euharistijsko zajedništvo blagoslov i utjeha. Ne idem na misu zato jer se tamo, u mističnoj polutami i spokoju izoliranosti, dobro osjećam. Sudjelujem u Euharistiji jer želim zajedno s drugim pričesnicima Tijela i Krvi Kristove ovom svijetu posvjedočiti istinske vrijednosti i sve obasjati svjetlom djelotvorne ljubavi koja se temelji na vjeri, a podržava nadom.

Krist nam je ostavio svoje Tijelo i Krv zato da jedući i pijući izgrađujemo sebe i zajednicu, a ne da se domišljamo ili mudrujemo. Zato kršćanin, nakon što njegova misao dođe do krajnje granice svojih mogućnosti, pred Euharistijom pada na koljena i pjeva.