Božji telefon

Autor: don Ante Mateljan

Prijatelju, imaš poziv! Koliko smo puta čuli taj usklik. Netko te zove telefonom ili te doziva glasom ili ti maše. Može to biti iz pozdrava, ili potrebe, ili brige. U svakom slučaju, ako se ne radi baš o poslu, već sam poziv znači na to da je nekomu stalo do mene. I zato je dobro imati poziv, primiti poziv, odazvat se na poziv!

Ali, ne pozivaju i dozivaju samo ljudi. Sveto pismo puno je svjedočanstava kako poziva i doziva i sam Bog. To će reći da nije samo ljudima stalo, nego da je i Bogu itekako stalo da nas pozdravi, da nas u određenim trenucima upita, da nas dozove. Isus zove. Ako bi se u jednu riječ htjelo sažeti način njegova navještaja Božje dobrote i ljubavi, onda bismo mogli slobodno uzeti tu riječ: Poziv! Isus zove, doziva! Kako? Samim svojim dolaskom i navještajem, riječju i prisutnošću. A koga to Isus zove! Zove sve, a odazivaju mu se oni koji čuju. Koji imaju otvorene uši i čuju, koji imaju raspoloženo srce i taj poziv prime.

U Lukinom evanđelju 5, 27-32 ukratko nam je opisan poziv Levija. Taj se carinik u prvom evanđelju naziva Matej, i bit će ubrojen među Dvanaestoricu, jer – kako piše Luka, on ustade, sve ostavi i pođe za Isusom. Na prigovor, zašto poziva takve ljude, još više, zašto se s njima zadržava, blaguje u njihovim kućama (naime, Matej – Levi je za Isusa priredio gozbu na koju je pozvao i druge carinike), Isus odgovara: Nisam došao zvati pravednike nego grešnike. Reakcija farizeja je bila porazna – bijes na takvog navjestitelja Božje dobrote! Isus objašnjava lapidarnom uzrečicom, koja osvjetljava njegov postupak jasnije od svakog teoretiziranja: Ne trebaju zdravi liječnika, nego bolesni!

Živimo u vremenu koje se naziva dobom komunikacije – jer je već sav svijet postao globalno selo. Sredstva komunikacije su nam stalno u rukama, neprestano pozivamo i bivamo pozivani. Ali, nisu svi pozivi jednaki. Jedno je ako me zove dijete ili roditelj, supružnik ili prijatelj, a posve je drugo ako me zove poslovni partner ili možda direktor firme. Ima poziva koje jedva čekam, a opet ima onih kojih se itekako plašim, i sve molim Boga da me se takav ne sjeti i ne nazove!

Evo pravog pitanja: Kad bi Bog imao telefon i moj broj, pa mu palo na pamet da me nazove, kako bih reagirao? Bi li se prestrašio ili se razveselio! A kad promislim: Ima li Bog razloga da me nazove? Nekih svojih razloga i nekih mojih razloga? Božji razlog je očinska briga za mene, za moje spasenje, njegova želja da budem slobodan od zla, grijeha i smrti, da živim život u miru, dobroti i prijateljstvu. Konačno, ako vjerujem da je Isus utjelovljeni Bog – Božja prisutnost među nama koja nas poziva k sebi jer mu je stalo do nas, to znači da Bog neprestano i danas traži načina kako da me nazove i pozove. Samo, mogu ja reći: Bože – zovi ti, samo zovi, ali džaba ti je zvati! Zar ne vidiš da je moj telefon isključen. Ili – čim na displeju vidim da ti zoveš, ja ga stavim na tiho, da ti ne čujem glas, ili ga jednostavno udaljim od sebe. Uostalom, Bože, zar ne čuješ kakva je buka, i zar ne možeš shvatiti da te ne mogu čuti!

Korizma je vrijeme kad Bog intenzivno zove. A trebalo bi biti i vrijeme našeg odaziva. Ili barem prošnje: Bože, daj mi hrabrosti da bar u ovo vrijeme uključim prijemnik svoje duše, da ne prečujem tvoj poziv! I još nešto, nemoj ti, Bože, odustati. Imaj strpljivosti sa mnom, grešnikom, i budi uporan da te konačno čujem, da te prepoznam i da ti je javim. Na radost i na vječno spasenje. O da tako bude. Amen!