Božja ljubav je živa, konkretna i osobna prema svakom čovjeku. Je li i naša ljubav prema njemu takva?

Razmatranje na temelju misnih čitanja: 1Iv 1,1-4; Ps 97,1-2.5-6.11-12; Iv 20,1-8; pripremio je karmelićanin o. Danijel Čolo.

Što bijaše od početka, što smo čuli, što smo vidjeli očima svojim, što razmotrismo i ruke naše opipaše o Riječi, o Životu – da, Život se očitova, i vidjeli smo i svjedočimo, i navješćujemo vam Život vječni, koji bijaše kod Oca i očitova se nama. (1Iv 1, 1-2)

Sveti pisac rado ističe Isusovo čovještvo. Tvrdi da je njegovo svjedočanstvo autentično jer se temelji na izravnom gledanju i slušanju Isusa. Život vječni jest sam Bog, njegova ljubav bez ograničenja i dosega zla. Taj nam je život poklonjen u Isusu, Sinu Božjemu putem navještaja evanđelja. Taj život primamo u vjeri u njegovo ime.

Ljubav prema Bogu označava neprekinutu crtu ljubavi Oca prema Sinu, a ta ljubav je Duh Sveti koji je u zajedništvu s nama, njegovim svjedocima. Osvrnimo se još jednom na Boga. Njegova ljubav nije apstraktna, nejasna, neodređena. Ona je živa, konkretna i osobna prema svakom čovjeku. Je li i naša ljubav prema njemu takva? To pitanje vrtimo svaki dan u ispitu savjesti. Mnogo puta kroz glavu nam zna proći misao da slabo i nedovoljno ljubimo Gospodina. Slabosti i mane izvor su takvih misli. S druge strane, znamo da se snaga u slabosti usavršuje. Mi na Božju ljubav odgovaramo vjerom u Utjelovljenje. To neizrecivo otajstvo odgovara Božjoj potrebi. U Živom plamenu ljubavi sv. Ivan od Križa pojašnjava da Otac stvara čovjeka i daje ga Sinu za zaručnicu. Sin je na tomu zahvalan i svojim utjelovljenjem daje čovjeku svoju slavu kako bi mogao razumjeti Očevu slavu. Mi smo dar Neba kako bi se Otac mogao na zemlji još više proslavljati.

Ako je Božja ljubav prema nama utjelovljena, onda i naša prema Njemu treba biti takva, cjelovita, koja ne isključuje toplinu, patnju, govor o njoj, pokazivanje. Ljubav prema Bogu ne može nas ostaviti ravnodušnima. Zato sv. Ivan od Križa odnos prema Bogu naziva slikovito „živim plamenom“. Jasno, taj neugasivi plamen polako se preoblikuje s našim molitvenim i vjerničkim iskustvom. Osjećaje ne možemo izbjeći. Dodir Neba nužno dotiče naš emocionalni život, bar na početku. Otkriti Boga u sebi ne može biti manji osjećaj nego otkriti čovjeka. Bilo bi čudno da susret s Bogom na neki način ne utječe na naše osjećaje. Drugo, ljubav nije samo osjećaj. S razine osjećaja prelazi se na razinu duha. Iskustvo koje nas tu dotiče zasigurno je drugačije od razine osjećaja koji su izazvani vanjskim pokretima. Spokoj koji nas prožima na razini duha kad smo uvučeni u molitvu nije osjećaj u običnome značenju riječi, ali je ipak nešto što čovjek osjeća, analogno rečeno. Istina je da se i ovaj mir kasnije može izgubiti kada uđemo u noć duha, ali to ne znači hladnoća prema Bogu.

Naša ljubav prema Bogu sastoji se i u poslušnosti njegovu glasu. Ta poslušnost ima za cilj sjedinjenje dviju volja; naše i Njegove koja teži za jedinstvom, tj. da Njegova volja postane naša. Vanjska pravila, konstitucije, pripravljaju nas i otvaraju nam put ljubavi prema Bogu, ali čisto vanjski sporazum ne može se zvati ljubav u pravom smislu riječi. Neka nam život bude takav da nikad „nerastjelovljuje“ ljubav prema Bogu, nego uvijek utjelovljuje. Ne potiskujmo ljubav u neki maleni kutak našeg života, jer ona nas čini osobama.